Uloga patnika

Sigurna sam da ste se barem jednom u životu susreli s osobama koje odišu energijom žrtve. Oni su vrlo destruktivni ili za sebe ili za druge. Možete ih prepoznati po vrlo negativnom odnosu spram životu i svemu oko njih. Prema njihovom shvaćanju, oni nemaju nikakvu kontrolu nad svojim životom. Prihvaćaju situaciju sa stavom: “tako je kako je” i posljedično tomu se osjećaju bespomoćno i jadno. Pa kako i ne bi. Nitko s takvom perspektivom ne dogura daleko.

Fenomen žrtve posebice sam primijetila u našim predjelima, osobito kod žena. Veliča se „dobrota“ koja se zasniva na zakidanju sebe. Generacijama se prenose ideje i „savjeti“ koji zvuče nešto poput: „Pa što sad i ja sam patila. Izdrži, proći će.“  Najčešće je to poruka od majke svom ženskom djetetu. To nikako nije u redu. Time stvaramo podlogu za vrlo nesretne ljude s niskom raznom samopoštovanja. Time se stvaraju takozvane „patnice“ koje zaista počnu promatrati život kao vječnu patnju i bol, stvarajući identitet patnice i izjednačavajući ga s vlastitim. Muškarci su manje pogođeni jer ih stereotipi i generalizacije smještaju u emotivno hladniji spol koji posjeduje manji „kapacitet slušanja“. Barem sam ja dobila ovakav dojam, slobodni ste u komentarima izraziti svoje stavove.

Biti patnica/patnik može značiti da ste naučili trpjeti i šutjeti te vam se emocionalna i psihološka bol akumuliraju i rezultiraju u fizičkoj boli i bolestima, ali i da ste otišli u drugom smjeru, pa iznosite žalopojke na dnevnoj bazi, no istovremeno ne planirate ništa poduzeti po pitanju vlastitih tegoba. Žaljenje vam u biti daje mogućnost da budete  u centru pozornosti, da svratite pažnju na sebe.

Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da su takve osobe zle ili ih se treba osuditi. Oni sami vjerojatno nisu svjesni svojeg lošeg utjecaj. I sami su bili žrtve neosviještenih roditelja koji su ih naučili krivom pogledu na svijet. No, to na žalost nije dovoljno dobro opravdanje. Barem ne za mene. U redu je da radite što god želite, sve dok vaše radnje negativno počnu utjecati na druge oko vas.

Biti destruktivan i autodestruktivan je nešto što se nauči tijekom života. Takvim se nikada ne rađamo. Bol koju prouzrokuju spomenuti obrasci ponašanja mogu imati jako velik i širok utjecaj te utjecati na mnoge ljude u okolini. Kada sam i sama s vremenom postala svijesna svojih negativnih obrazaca i utjecaja na sebe i druge, imala sam neopisivu želju pomoći i ostalima oko sebe. Doimalo mi se kao da sam pronašla eliksir života i htjela sam ga podijeliti s drugima. No s vremenom sam shvatila da se drugima ne može pomoći, ako oni sami nisu spremni na promjenu i gaje još veliku količinu otpora. Što ste manje svijesniji sebe, manje bivate objektivni i poprilično ste nesvijesni u kojoj mjeri loše utječete na sebe i druge.

Jednom sam otkrila You Tube kanal dečka iz Kine koji je često u svojim videima govorio o sebi na ponižavajući način, bio je nesiguran, frustriran što nije do sada ostvario veliku glazbenu karijeru iako je bio tek u svojim ranim dvadesetima. Bio je nešto malo mlađi od mene, pa sam si ja dala na pravo udijeliti mu nekoliko mudrih savijeta u poruci na Instagramu. Poruka je bila prilično dugačka, a on ju je samo vidio i lajkao mi jednu sliku, bez odgovora. Sada kada se osvrnem na taj događaj vidim da je to bilo sasvim nepotrebno. Dečko je i dalje, godinu i pol nakon toga nastavio na isti način pričati i ponašati se, a ja sam nekome dijelila savjete tko me za to uopće nije ni pitao.

Da skratim priču, druge ne možemo mijenjati, možemo im biti podrška na njihovom putu ka promijeni, ali to je sve. Davati nekome savijete tko ih ne traži jako je loša ideja, a i ako ih traži nije u redu nametati svoje mišljenje, već je potrebno navoditi tu osobu da sama zakljući što je za nju najbolje.

Pozdrav,

Martina