Priznajem, malo sam zapustila pisanje. Prošli tjedan nisam objavila tekst na blogu, a ovog tjedna kasnim. Puno se toga dogodilo u zadnje vrijeme, puno nepredviđenih situacija, promjena planova, uzbuđenja i razočarenja, tužnih, ali i sretnih trenutaka. Između ostalog, posvetila sam se crtanju portreta i ilustracija te otvorila novi Instagram profil. To je nešto što zna oduzeti mnogo vremena. No, trenutno imam vremena na pretek jer bolesna ležim u krevetu. Prehladila sam se čim sam stigla iz Zagreba. Vjerojatno je riječ o kombinaciji stresa i klimatskih prilika. S obzirom da sam zadnjih pet, šest dana provela u kući, imala sam mnogo vremena za razmišljanje i overthinkanje. Iako bi prijevod overthinkinga bio pretjerano razmišljanje, nekako mi taj hrvatski prijevod nema istu snagu kao engleska riječ, stoga ću u daljnjem tekstu nastaviti spominjati overthinking.
Dakle, overthinking je, od kada znam za sebe, uvijek bio moj najveći neprijatelj. Spominjala sam ga već nekoliko puta na svom blogu upravo iz razloga što zauzima velik dio mog života. S vremenom sam naučila razne tehnike i metode da ga držim pod kakvom – takvom kontrolom, ali najviše mogu primjetiti utjecaj overthinkinga kada se nađem pred važnim odlukama. Što ako ovo… što ako ono… hoću li pogriješiti ako odaberem ovo i zauvijek si uništiti život, a što ako je to prilika života i uvijek ću žaliti ako to ne napravim? To su neki od primjera rečenica koje su mi se nedavno vrtjele po glavi. Kada donosimo određenu odluku, ne znamo kakve će posljedice ona nositi u sljedećih pet, deset, dvadeset godina, jer život je splet mnogo malih karika koje grade jedan veliki lanac. To me izuzetno plaši, jako se bojim pogrešaka. No, pogreške su lekcije koje nam obogačuju život. Neke odluke odvesti će nas na mjesta o kojima nismo ni razmišljali i možda odvesti tamo gdje bi trebali biti. Neke stvari nam time postaju jasnije i shvaćamo da možda ono što smo za sebe planirali i nije bilo tako idealno, već nam je put pokazao da je ovo drugo pravo za nas.
Ono što želim reći je, a ovo sada savjetujem i samoj sebi, da moramo donositi što više samostalnih odluka i jednostavno krenuti. Ne smijemo puno razmišljati, promišljati, što ako ovo… to su automatske rečenice koje se javlaju poput obrambenog mehanizma jer naš mozak ne voli nepredviđene situacije, voli sigurnost. Što više odluka donosimo, sigurniji smo u sebe, a putem pronalazimo odgovore za kojima smo tragali.
Život mi je u posljednje vrijeme pokazao da nema razloga čekati, učini to sada, ma koliko se bojao ili bio nesiguran jer možda će jednom biti prekasno. Samo počni i makar se kretao puževim koracima, jednog dana će se ti mali koraci pretvoriti u nešto veliko i čarobno. Samo treba biti uporan i strpljiv. Do tada, pusti malo mozak na pašu i daj mu oduška od overthinkinga te se tu i tamo podsjeti uživati u procesu.
mhealthythoughts.wordpress.com 