Ego (latinska riječ za Ja) je slika o sebi koju si pripisujemo kao vlastiti identitet. Kreira ga naša okolina, najčešće stvari koje su nam nekada govorili dok smo bili djeca, a koje smo odlučili prihvatiti kao istinu (najčešće nasvijesno) te ono što sami sebi govorimo. Dakle, u suštini mišljenje koje smo o sebi do sada formirali. Ego može biti velik, ali također može ići i u suprotnom smjeru te se osjećati inferiornim, ovisno o prethodnim dvama navedenim čimbenicima.
Moram napomenuti da je cijeli ovaj tekst inspiriran knjigom Nova Zemlja od Eckharta Tollea i većim je djelom njen kratak sadržaj. Preporučam svima da ju pročitaju, jako je pitka i dobar je podsjetnik kada vam treba razbistriti misli i krenuti ispočetka. Ja ju čitam sada po četvrti put jer mi je u zadnje vrijeme zaista zatrebala.
A sada se vratimo priči o egu. U egu su sadržane sve one opsesivne i negativne misli koje nam zadaju tjeskobu, strah i patnju, što nas odvaja od sadašnjeg trenutka i odnosi u prošlost ili budućnost. Ego se voli fokusirati na sve ono što u životu nemamo, a kada se u tim trenutcima ne odvojimo od vlastitog ega, dolazimo do zaključka: “ono što sada u životu imam nije dovoljno, stoga ja sam/a nisam dovoljan/na.” Tako dolazimo do slijedećeg pojma: Identifikacija.
Identifikacija je jedan od osnovnih utemeljenja uma putem kojih nastaje ego. Najčešće identifikacije su poistoivjećivanje s materijalnim stvarima, vanjskim oblicima, emocijama, mislima te uvjerenjima. Materijalne stvari su nam u životu potrebne, ali ih ne smijemo gledati kao sredstvo za poboljšanje sebe i vlastitog identiteta. Tako nikada nećemo biti trajno zadovoljni. S obzirom da je zadovoljstvo ega kratkotrajno, uvijek imamo potrebu kupovati sve više i više. Kada se zasitimo jedne stvari, moramo kupiti novu kako bi obnovili prvotno zadovoljstvo. Na što vas to podsjeća? Pogodili ste, na ovisnost.
Poistovjećivanje s emocijama i mislima je također jako štetno. Um se ponekad poigrava s nama, pa se poistovjećujemo s onim što mislimo, ali ako mi možemo promatrati naše misli, znači da smo mi zapravo promatrač, a ne sadržaj misli u glavi. Mi smo svijest u pozadini. Mi smo u suštini bezoblična svijest, prisutnost. Misli i emocije su samo mali djelić nas.
Vrlo se često poistovjećujemo i s životnim ulogama. Kada kažete “ja sam profesor”, “ja sam inženjer”, “ja sam majka”, “ja sam musliman”, “ja sam lijepa”, “ja sam bogat”, identificiramo se sa ulogama koje igramo, ali mi to u srži uistinu nismo. Te uloge mogu biti promjenjive i mijenjaju se kako starimo ili odrastamo.
Poistovjećivanje s vlastitim tijelom je još jedan primjer identifikacije. Kod mnogih je ljudi osjećaj vlastite vrijednosti usko povezan s fizičkim izgledom.
Ego Tolle naziva lažnima “ja”. To je sve ono što mislimo da jesmo i što poistovjećujemo sa svojim identitetom, no zapravo je formirano pod utjecajem vanjskih faktora kojima smo u odrastanju bili izloženi.
Osim poistovjećivanja, postoje i drugi oblici djelovanja ega. Svakog puta kada osuđujete druge te se žalite ili prigovarate, možete biti sigurni da je za to odgovoran ego. Ego voli odjeljivati sebe od drugih: evo mene i evo drugih, voli naglašavati drugost drugih kao što je rekao sam Tolle. Na kraju krajeva, naš identitet je ono što nas razlikuje od drugih. Po tome je i paranoja jedan oblik ega. Što je čovjek više paranoičan, sve više ima osjećaj da je centar svijeta, da svi baš o njemu razmišljaju. Drugi su zli, a on je njihova žrtva.
Ego također obožava biti u pravu. Najdraže mu je kada dokaže da drugi griješe. Ako kažete “vjeruj mi, ja znam” i tuđe neslaganje s vama stvara vam nelagodu, iz vas sa sigurnošću progovara ego. Jedan takav primjer zapazila sam prije nekoliko tjedana kada sam gledala video isječak intervjua s Tom Cruiseom. On je toliko branio svoju “istinu” koju još nije ni potkrijepio činjenicama već je svašta pričao, ali baš ništa konkretno nije rekao i još je na kraju dodao upravo tu rečenicu “vjeruj mi, znam ja, ti ne znaš”. K tome je bio drzak i imao stav kao da je bogom dan.
Kao što možete primjetiti, ego se provlači i utječe na sve elemente života. On je, na kraju krajeva, ono s čime se često poistovjećujemo, a način na koji gledamo sebe utječe na naš život, naše akcije, odnose s drugima i sa samim sobom, no kao što smo već rekli, mi nismo naše emocije i misli, nismo titule koje smo dobili putem školovanja, ne smijemo se poistovjećivati s našim zanimanjima, stvarima koje posjedujemo jer mi kao ljudi nismo posjedovanje već postojanje. U trenutku kada to osvijestimo, osjetiti ćemo slobodu. Iako je nerijetko teško, moramo što češće to osviješćivati. Ako osjetimo radost postojanja, stvaramo unutarnji mir. Najveći neprijatelj ega je sadašnji trenutak. Kako su sve stvari i uvjeti podložni zakonu promjenljivosti, odnosno ništa ne traje vječno, ego živi u stalnom stanju straha.
Kada ga prepoznamo i ne reagiramo na ego drugih, nadrastamo i vlastiti ego. Moramo biti svijesni da ono što nam drugi govore većim dijelom govori o njima. Ako će nas netko hitro optužiti da je na primjer naša akcija uzrokovana ljubomorom, onda je to upravo ono što bi ta osoba u takvoj situaciji napravila jer zašto bi joj baš to prvo palo na pamet, zar ne?
Ego u suštini nije loš ni dobar, već ovisi kako ga koristimo. Ne smijemo dopustiti da nama ovlada, ne smije biti prevelik, ali ni premalen. Ego će se uvijek pokušati izboriti i prevladati, ali mi se moramo boriti da uzmemo uzde u svoje ruke, a to činimo svakog puta kada ga osvijestimo.
Pozdrav,
Martina
mhealthythoughts.wordpress.com 