Stigmatizacija mentalnog zdravlja u našoj državi još je uvijek značajno prisutna. Neke od duboko ukorijenjenih uvjerenja koji i dalje hrane neznanje su:
Vjeruje se da su psihološke smetnje i oboljenja odraz loših gena i smatraju se slabostima. Stoga se oboljele naziva „slabićima“.
Smatra se da su tegobe kod mladih prolazne i da su dio razvoja. Sve prisutne tegobe će proći kada izađu iz te faze života.
Ovo uvelike pogoršava već tešku situaciju oboljelih koji zbog osuđivanja neće potražiti pomoć, a osuđivanje okoline s vremenom se pretvara u osudu samog sebe.
A kakav je način liječenja mentalnih bolesti u državi? Psihijatri u bolnicama imaju određenu kvotu ljudi koju trebaju odraditi u danu i svakoj osobi mogu posvetiti svega otprilike dvadeset minuta. Što u tom vremenu možete napraviti? Vrlo malo. Njihov pristup je sljedeći: Oni će vas pitati zbog kojeg ste problema došli i na temelju par rečenica dati vam dijagnozu i rutinski prepisati određenu dozu lijekova koju ćete piti, a s vremenom, kako vam se tolerancija na taj lijek poveća, davat će vam sve veće doze. Ovim pristupom se prema pacijentima odnosi kao prema broju, a ne kao prema individualcu.
Statistika pokazuje da u Hrvatskoj, kao i u svijetu, najviše prednjače depresija i anksioznost. Ovo su u svijetu najlakše izlječive bolesti, a najveće rezultate pokazuje kognitivno – bihevioralna metoda koja se zasniva na direktnom otklanjanju problema i bavi se dvama aspektima – promjenom ponašanja i promjenom razmišljanja. No, psihijatri i dalje najveću prednost daju farmaceutskoj industriji. Na kojem principu lijekovi djeluju na nas? Oni uspostavljaju kemijsku ravnotežu u vašem mozgu, povećavajući i smanjujući rad određenih hormona, ovisno o kojoj bolesti je riječ, no učinak je prisutan samo za vrijeme korištenja određenog lijeka. Naš mozak zatim postaje ovisan o tom stimulansu i traži ga sve više. Dakle, lijekovi zataškavaju pravi problem, umanjuju bol na neko vrijeme i pružaju privremeno olakšanje, a uza sve to stvaraju ovisnost. Recite mi sada, koliko se ovo razlikuje od zlouporabe alkohola i droga?
Ja sam i uvijek sam bila veliki protivnik uzimanja tableta. Mogu na prstima jedne ruke prebrojiti koliko sam ih u životu popila. Smatram da tablete služe samo za bolesnike s ozbiljnim mentalnim bolestima kojima su one potrebne kako bi funkcionirali u društvu. Stoga se ova skupina ne ubraja u ovu priču.
Naravno, ako želite malo kvalitetniji pristup i veću posvećenost vašem problemu možete otići ka privatnom psihijatru, no to će vas mnogo koštati, posebice ako ćete ih posjetiti nekoliko puta, što je nužno jer takav problem se ne može riješiti samo jednim posjetom. Ovaj zaključak navodi nas da je mentalno zdravlje rezervirano samo za povlaštene.
Kako bi se problemi liječenja i stigmatizacije mogli riješiti?
U prvom redu prevencijom. Kao što sam već napomenula, veliki problem je u tome što se više ulaže u liječenje nego u prevenciju bolesti. Ovo je problem na nacionalnoj razini. Za ovo je odgovorna država sama, koja bi trebala sasvim naopačke promijeniti svoju strategiju, a Ministarstvo zdravstva trebalo bi u cijeloj priči igrati glavnu ulogu. Prevencijom se smanjuju i troškovi lijekova iz državnih resursa. Prevencija se po mom mišljenju u prvom redu sastoji u novom pristupu u odgojno – obrazovnim ustanovama gdje se naglasak mora staviti na mentalno i emocionalno zdravlje. Djeca u školama provode gotovo polovicu dana i učitelji su uz roditelje i vršnjake najutjecajniji odgajatelji te je zadaća škole da vodi brigu o djeci i osigurava im podršku u osobnom i socijalnom razvoju, zato se i zove odgojno – obrazovna ustanova. Stavljam naglasak na odgojno jer je u praksi taj dio zapostavljen, a jednako je važan, ako ne i važniji od onog obrazovnog. Odgojno – obrazovni plan također bi trebao biti individualiziran.
Destigmatiziranje ove teme kroz edukaciju odraslih prijeko je potrebno. Opća zdravstvena pismenost potrebna je da prepoznamo prve znakove problema kod sebe i drugih. Koliko samo ljudi neće potražiti pomoć jer je to „sramotno“ i strah da će ih bolest obilježiti kao osobe mnogo je veći od želje za promjenom. Izraz „što će reći selo“ često se nažalost primjenjuje na mnoge životne situacije, posebice u sredini gdje ja živim, a pri tom mislim na Dalmaciju, Split pogotovo.
Na internetu možete naći mnoge korisne izvore na temu mentalnog zdravlja, naravno mislim na one poduprte znanošću. Kao jedan takav primjer mogu izdvojiti CCI (Centre for Clinical Interventions). Mogu osobno reći da su meni takvi izvori puno pomogli. No, problem je što je većina njih na engleskom jeziku, a starije generacije nisu toliko upoznate s njim kao moja generacija koja je odrasla uz engleski jezik. Hrvatska literatura je s ovom temom vrlo oskudna. Smatram da mora postojati više takvih izvora na hrvatskom jeziku.
Zaključak je dakle, da ovaj problem moramo riješiti kolektivno. Roditelji, odgajatelji i učitelji moraju važnost mentalnog zdravlja prenijeti na mlađe generacije. Potrebno je jednaku brigu posvetiti i odraslim ljudima. Pristup liječenju treba biti pristupačniji za sve građane. Naučeni obrasci ponašanja mogu se mijenjati i iako je u odrasloj dobi to teže ostvariti, sasvim je moguće zbog nevjerojatne moći našeg mozga (neuroplastičnost). Više o tome u sljedećim postovima. Stoga je potrebno educirati i odraslu populaciju, razviti senzibilitet i pobiti sve mitove i stigme vezane za mentalno zdravlje.
Pozdrav do sljedećeg posta 🙂
mhealthythoughts.wordpress.com 